Tibetanska medicina

 

Tibetanska medicina, poznata i kao Sowa Rigpa, jedan je od velikih tradicionalnih medicinskih sustava Azije.

Razvijala se stoljećima na području Tibeta i Himalaje, a u njezinu oblikovanju isprepleli su se tibetanska tradicija, budistička filozofija te utjecaji indijske, kineske i drugih azijskih medicinskih tradicija. Temeljni tekstovi Sowa Rigpe, poznati kao Četiri medicinska traktata, oblikovani su tijekom razdoblja od približno 8. do 12. stoljeća.

U središtu ovog sustava nalazi se ideja da čovjeka treba promatrati kao cjelinu – tijelo, um, način života, prehranu i odnos s okolinom.

 

Puls kao važan dio dijagnostike

Jedna od najpoznatijih posebnosti tibetanske medicine jest dijagnostika pulsa.

Tradicionalni tibetanski liječnik, amchi, ne oslanja se samo na jedan znak. Klasični pristup uključuje:

• promatranje pacijenta
• pregled jezika i urina
• palpaciju pulsa
• razgovor i pitanja o tegobama, navikama i načinu života.

Puls se tradicionalno ispituje na obje ruke i promatra se niz njegovih obilježja.

Prema tibetanskoj medicini, različite kvalitete pulsa povezuju se s funkcionalnim stanjem pojedinih organskih sustava i triju osnovnih principa koji se nazivaju rlung, mkhris-pa i bad-kan, odnosno približno vjetar, žuč i sluz.

Postoje i suvremeni pokušaji da se pojedine karakteristike tradicionalne pulsne dijagnostike objektiviziraju i računalno mjere, ali takvi sustavi još ne mogu zamijeniti standardnu medicinsku dijagnostiku niti se iz samog pulsa može pouzdano utvrditi imunološki status nekog organa.

 

Život započinje prvim otkucajem srca

Život započinje prvim otkucajem srca i završava posljednjim.

Zato nije čudno što je puls kroz stoljeća zauzeo važno mjesto u različitim tradicionalnim medicinskim sustavima.

Za tibetanskog liječnika puls nije samo broj otkucaja u minuti, nego dio šire slike čovjeka.

Upravo je ta holistička ideja jedna od najprepoznatljivijih karakteristika Sowa Rigpe.

 

Organi koji rade u paru

U starijim prikazima tibetanske i srodnih azijskih medicinskih tradicija često nalazimo ideju funkcionalnih odnosa između različitih organa i organskih sustava.

Organi koji rade u paru:

• pluća – debelo crijevo
• žuč – jetra
• mokraćni mjehur – bubrezi
• želudac – slezena
• živčani sustav – krvožilni sustav
• srce – tanko crijevo

Takve veze treba razumjeti kao dio tradicionalnog medicinskog modela, a ne kao anatomsku tvrdnju da organi fizički funkcioniraju u tim parovima na način na koji to opisuje suvremena medicina.

Vrijednost takvog sustava za tradicionalnog praktičara nalazi se u pokušaju da se simptomi ne promatraju izolirano, nego kao dio šireg obrasca.

 

Tijelo kao cjelina

Tibetanska medicina ne odvaja jednostavno jedan organ od ostatka organizma.

Prema njezinu tradicionalnom okviru, stanje jednog sustava može se povezivati s drugim dijelovima tijela, kožom, očima, ušima, probavom, raspoloženjem i općim stanjem osobe.

U starijim tekstovima i praktičnim školama takva se povezanost koristi kao dio tradicionalnog tumačenja simptoma.

Primjerice, pojedine vrste boli u glavi ili promjene na određenim dijelovima tijela mogu se u tom sustavu povezivati s određenim energetskim ili funkcionalnim obrascem.

To ipak nije zamjena za suvremenu dijagnostiku i ne treba iz položaja glavobolje zaključivati koji je unutarnji organ bolestan.

 

Tri osnovna principa

Tibetanska medicina zdravlje tradicionalno opisuje kroz ravnotežu triju osnovnih principa:

rLung – vjetar

Povezuje se s kretanjem, disanjem, živčanim procesima, osjetima i mentalnom aktivnošću.

mKhris-pa – žuč

Povezuje se s toplinom, probavom, metabolizmom i transformacijom.

Bad-kan – sluz

Povezuje se sa stabilnošću, strukturom, hladnoćom i vlagom.

Kada su ti principi prema Sowa Rigpi u ravnoteži, govori se o skladnom stanju organizma. Kada se poremete, tradicionalni praktičar pokušava procijeniti uzorak neravnoteže i prema njemu prilagoditi prehranu, način života i druge postupke.

 

Prehrana ima važnu ulogu

Jedna od stvari koje tibetanska medicina posebno naglašava jest prehrana.

Hrana se ne promatra samo prema kalorijama ili sastavu nego i prema:

• toplini i hladnoći
• okusu
• načinu pripreme
• godišnjem dobu
• konstituciji osobe
• stanju probave

To je vrlo slično drugim tradicionalnim azijskim sustavima, gdje ista namirnica ne mora jednako odgovarati svakoj osobi.

U tibetanskom pristupu prehrana i ponašanje čine važan dio tradicionalnog liječenja, uz biljne pripravke i vanjske terapije.

 

Hladno prešana ulja i biljni pripravci

• orahovo ulje
• ulje sikavice
• ulje crnog kima
• biljni macerati

Takvi pripravci mogu se promatrati kao dio biljne i prehrambene tradicije.

Hladno prešana ulja zanimljiva su zbog svojeg sastava masnih kiselina i prirodnih biljnih spojeva, dok maceracija omogućuje prijenos dijela sastojaka biljke u uljnu podlogu.

U tradicionalnim sustavima biljni pripravci često se biraju individualno, ovisno o osobi i obrascu neravnoteže.

 

Magnetizirana voda

Takva voda ima mjesto u pojedinim alternativnim i tradicionalnim pristupima, gdje se vodi pripisuju posebna svojstva nakon izlaganja magnetskom polju.

Voda za svakodnevno pijenje prije svega treba biti zdravstveno ispravna, a njezina svojstva ne određuje ideja da je nakon određenog vremena postala živa ili mrtva.

 

Zemljino elektromagnetsko polje

U alternativnoj literaturi često se spominje približno 7,8 Hz kao frekvencija povezana sa Schumannovim rezonancijama.

To nije isto što i ukupno elektromagnetsko polje planeta Zemlje niti znači da ljudski organizam mora biti izložen upravo toj frekvenciji kako bi ostao zdrav.

Ideja povezivanja ljudi, prirode i Zemlje vrlo je važna u brojnim tradicionalnim sustavima, ali ne treba je pretvarati u tvrdnju da armirani beton, mobilne mreže ili dalekovodi prekidaju životno potrebnu rezonanciju organizma.

 

Priroda, ritam i način života

Ono što možemo sačuvati iz te ideje jest nešto puno jednostavnije.

Čovjek doista ne živi odvojeno od okoliša.

Na nas utječu:

• dnevno svjetlo
• ritam spavanja
• kretanje
• boravak na otvorenom
• prehrana
• stres
• društveno okruženje
• godišnja doba

Tibetanska medicina upravo takvu cjelovitost promatra kao važan dio održavanja ravnoteže.

 

Tibetanska medicina nije samo bilje

Sowa Rigpa je mnogo širi sustav od uzimanja nekoliko biljnih pripravaka.

Tradicionalni pristup može uključivati:

• prehranu
• promjenu ponašanja
• biljne i mineralne pripravke
• masažu
• moksibustiju
• druge vanjske tretmane
• meditativne i duhovne prakse.

U tome i leži jedan od razloga zbog kojih je tibetanska medicina preživjela stoljeća.

Nije samo popis biljaka.

To je sustav koji pokušava povezati čovjeka, svakodnevne navike, tijelo, um i okolinu.

 

Tradicija koja se i dalje razvija

Tibetanska medicina nije ostala zamrznuta u prošlosti.

Danas se Sowa Rigpa prakticira na Tibetu, u Indiji, Nepalu, Butanu, Mongoliji i drugim dijelovima Azije, a postoji interes i izvan tih područja.

Njezina povijest nije kratka, ali nije ni potrebno tvrditi da je stara točno 5000 godina.

Puno je točnije reći da njezini korijeni sežu više od tisuću godina unatrag, dok su ključni tekstovi koji oblikuju današnju Sowa Rigpu nastajali kroz razdoblje od približno 8. do 12. stoljeća.

 

Pogled na čovjeka kao cjelinu

Možda je upravo to dio tibetanske medicine koji je najlakše razumjeti i danas.

Ne gledati samo jedan simptom.

Promatrati prehranu, ritam života, stres, san, kretanje i okolinu.

Ne mora se prihvatiti svaki tradicionalni koncept da bi se razumjela vrijednost ideje da čovjek nije samo skup odvojenih organa.

A upravo je holistički pogled na čovjeka jedna od najprepoznatljivijih karakteristika tibetanske medicine.

 

 

Informacije sadržane u ovom blogu služe općem informiranju i nisu namijenjene kao medicinski savjet niti kao zamjena za savjet zdravstvenog stručnjaka.